„Uskrsnuće (slike)“,  Josip Botteri Dini, Marijan Jakubin, Vladimir Meglić, 

Muzej Prigorja, Galerija Kurija, Sesvete, 2021.   

Otvorenje ispred galerije za vrijeme  Covida-19

Marijan Jakubin daje izjavu za Laudato TV

Sanda Stanaćev Bajzek s Snježanom i Marijanom Jakubin

Redefinicija nazočnosti bijele crte XV.                        Redefinicija nazočnosti pravokutnika II

paletom Gospe Snježne                                                  paletom sv. Antuna

 

Put, Istina, Život, 2019.                                              Unutarnje pulsiranje, 2019.
   keramičko ljepilo i akril na platnu, 163 x 80                keramičko ljepilo i akril na platnu, 163 x 80 

Isječak iz predgovora Sande Stanaćev Bajzek

Treća, s razlogom odabrana, autorska osobnost koja čini potpunim ovaj slikarski „uskrsni trolist“ je Marijan Jakubin. Ovom svestranom autoru — afirmiranom slikaru, povjesničaru umjetnosti, pedagogu i metodičaru, etičaru i estetičaru, a napose kršćaninu, slika je utjelovljenje osobnog susreta s Isusom kao Svjetlom svijeta. Ona je mjesto u kojem se vizualizira, fizičkim osjetilima nedohvatljiva čovjekova duhovna dimenzija. Ona je intuitivni, ali duboko proživljeni doživljaj prostora u kojem se prožimaju ljudsko i božansko, susreću bjelina i crnina. U kolorističkoj i morfološkoj dihotomiji, u sudaru svjetla i tame, „mrakom u svjetlu“ slaveći Svjetlo u mraku, Jakubin najnovijim slikama objedinjuje prethodne inspiracije i morfologije, izgrađujući i dalje vlastito umjetničko postojanje na ljudskom izvornom iskustvu. Tako su slike, kao simbolične projekcije sučeljavanja duhovnog i materijalnog, mjesta općih meta fora, koje u simbolizmu klora i dinamici njegovih mutacija, pretvaraju autorova egzistencijalistička promišljanja i emocionalna stanja u vizualni prostor koji vibrira visokom duhovnom frekvencijom. Novom slikom kao svojevrsnom reinterpretacijom, dominira tamna silueta organske forme na bijeloj pozadini, propeta linearnim silnicama za Jakubina karakterističnog plavog kolora i perforirana prosijavajućom bijelom svjetlošću predstavljenom kondenziranim geometrijskim obličjem. Odolijevajući govoru čiste likovnosti, gdje dubina crne hipnotičko uvlači, a bijeli svjetlosni trag odvlači u prostore transcendentalnog, imamo priliku dobrovoljno se prepustiti imaginaciji mitskog, prostoru bitka i božanskih emanacija, vidljivih i u Jakubinovim „Redefinicijama bijele crte“, nastalih implementacijom stare slikarske palete kao materijalne prisutnosti vlastite stvaralačke osobnosti. Prostori Jakubinove slike kao visoko estetizirane materije, preobraćaju ovu egzistencijalističku priču u tajanstvena i beskrajna nebeska prostranstva u kojima je beskonačnost i promjenjivost svekolike materije bitna kategorija. I sve je u neprestanom gibanju, sve se mijenja, samo je Bog stalan i nepromjenjiv.