MARIJAN JAKUBIN
SVJETLO I TAMA SU POLOVI ISTE ENERGETSKE SNAGE
„Moj likovno-stvaralački i pedagoški rad se međusobno prožimlju, čine simbiozu, ali se priopćavanja razlikuju samo u medijima i načinima izražavanja“.
Razgovarala: Višnja Slavica Gabout
Marijan Jakubin, afirmirani hrvatski slikar i dugogodišnji sveučilišni profesor, povjesničar umjetnosti, pedagog i metodičar, etičar i ontologijski estetičar, paradigma je svestranosti. One koja podrazumijeva neumornu aktivnost, vitalnost i stalni istraživački rad na nekoliko paralelnih kreativnih područja. Kad bi za svako od tih područja postojala bilježnica sa zapisanim važnim događanjima, sve one bi, bilježeći već peto desetljeće njegove profesionalne aktivnosti, do danas zasigurno bile gusto ispisane. Jer njegovi interesi su brojni, zato tema za razgovor s ovim umjetnikom i pedagogom nikad ne manjka. Kao što ih nije razgovor, u kojem smo se, u ovim već obljetničkim Jakubinovim godinama, dotakli samo najvažnijih aktualnosti. Ali ostao je poziv za novi susret.
Gospodine Jakubin, cijeli svoj radni vijek intenzivno radite na tri „razboja“: umjetničko-kreativnom, edukativnom i teoretičarsko-spisateljskom. Uz to imate bogatu izložbenu aktivnost, a na području pedagogije uz nastavni rad na Fakultetu, angažirani ste i u radu mnogih stručnih i savjetodavnih tijela, simpozija i znanstvenih skupova...i sve to radite mirno, opušteno, čak s dozom veselja i humora. Moram Vas zato zapitati – kad sve stižete?
Svaki je čovjek po svom prirodnom određenju stvaralačko biće s ogromnim unutarnjim potencijalom kojem se može manje ili više otvarati ili zatvarati. Drugim riječima to je otvorenost ili zatvorenost životu. Otvorenost životu dovodi do snažnih motivacija koje se, kroz stvaralački proces slobodnim htijenjem i energijom sebedarja, utjelovljuju u djelu. Iz duhovnog ozračja koje, po mojem dubokom uvjerenju, proizlazi iz sustvarateljskog suodnosa Stvoritelja i stvaratelja, živi duhovna, duševna i tjelesna snaga iz koje se djeluje, radi, stvara… , koja čini sve, pa čak i ono što se samo na prvi pogled čini nemogućim.
Kao svestran i znatiželjan umjetnik koji voli odgovarati na izazove, u ovih skoro pet desetljeća profesionalnog i javnog umjetničkog djelovanja okušali ste se u mnogim disciplinama i medijima, usavršili se u velikom broju likovnih tehnika, radili u brojnim materijalima i na raznim podlogama, izvevši do sada uistinu impozantan broj slika, crteža, skulptura, instalacija, grafika, plakata, oltarnih slika, vitraja... .U mnogih umjetnika najveći dio njihova stvaralaštva pospremljen je nakon održanih izložbi ili u njihovim ateljeima, ili u podrumima i na tavanima. Ili, ako su te sreće, u stalnim postavima – ili fundusima, muzeja i galerija. Najveći dio Vašega opusa (ne računajući onaj obimom uistinu impozantni sakralni – oltarne slike i vitraji, što je stalna oprema interijera nemalog broja crkava u Hrvatskoj) od prošle je godine, razumijevanjem lokalne zajednice, svakodnevno dostupan javnosti u Galeriji „Marijan Jakubin“ u Novom Virju. Naime, nakon što ste Vašem rodnom kraju donirali sedamdesetak reprezentativnih radova iz svih Vaših ciklusa, te mnoge Vaše pedagoške udžbenike, priručnike, monografije, kataloge… uređeni su prostori u Medvedički i Drenovici kako bi se udomila ova donacija i osnovala galerija koja nosi vaše ime. Jedan je to i od povoda za ovaj naš razgovor. Mnoge donacije danas ne nalaze svoje pravo i prikladno mjesto, ili ga dugo čekaju, a u Vašem slučaju lokalna zajednica ne samo da je imala sluha za ovaj kulturni sadržaj, nego je pronašla i adaptirala više nego adekvatne prostore. Možete li nam malo više reći o cijelom tom projektu?
Gospodine Jakubin, cijeli svoj radni vijek intenzivno radite na tri „razboja“: umjetničko-kreativnom, edukativnom i teoretičarsko-spisateljskom. Uz to imate bogatu izložbenu aktivnost, a na području pedagogije uz nastavni rad na Fakultetu, angažirani ste i u radu mnogih stručnih i savjetodavnih tijela, simpozija i znanstvenih skupova...i sve to radite mirno, opušteno, čak s dozom veselja i humora. Moram Vas zato zapitati – kad sve stižete?
Svaki je čovjek po svom prirodnom određenju stvaralačko biće s ogromnim unutarnjim potencijalom kojem se može manje ili više otvarati ili zatvarati. Drugim riječima to je otvorenost ili zatvorenost životu. Otvorenost životu dovodi do snažnih motivacija koje se, kroz stvaralački proces slobodnim htijenjem i energijom sebedarja, utjelovljuju u djelu. Iz duhovnog ozračja koje, po mojem dubokom uvjerenju, proizlazi iz sustvarateljskog suodnosa Stvoritelja i stvaratelja, živi duhovna, duševna i tjelesna snaga iz koje se djeluje, radi, stvara… , koja čini sve, pa čak i ono što se samo na prvi pogled čini nemogućim.
Kao svestran i znatiželjan umjetnik koji voli odgovarati na izazove, u ovih skoro pet desetljeća profesionalnog i javnog umjetničkog djelovanja okušali ste se u mnogim disciplinama i medijima, usavršili se u velikom broju likovnih tehnika, radili u brojnim materijalima i na raznim podlogama, izvevši do sada uistinu impozantan broj slika, crteža, skulptura, instalacija, grafika, plakata, oltarnih slika, vitraja... .U mnogih umjetnika najveći dio njihova stvaralaštva pospremljen je nakon održanih izložbi ili u njihovim ateljeima, ili u podrumima i na tavanima. Ili, ako su te sreće, u stalnim postavima – ili fundusima, muzeja i galerija. Najveći dio Vašega opusa (ne računajući onaj obimom uistinu impozantni sakralni – oltarne slike i vitraji, što je stalna oprema interijera nemalog broja crkava u Hrvatskoj) od prošle je godine, razumijevanjem lokalne zajednice, svakodnevno dostupan javnosti u Galeriji „Marijan Jakubin“ u Novom Virju. Naime, nakon što ste Vašem rodnom kraju donirali sedamdesetak reprezentativnih radova iz svih Vaših ciklusa, te mnoge Vaše pedagoške udžbenike, priručnike, monografije, kataloge… uređeni su prostori u Medvedički i Drenovici kako bi se udomila ova donacija i osnovala galerija koja nosi vaše ime. Jedan je to i od povoda za ovaj naš razgovor. Mnoge donacije danas ne nalaze svoje pravo i prikladno mjesto, ili ga dugo čekaju, a u Vašem slučaju lokalna zajednica ne samo da je imala sluha za ovaj kulturni sadržaj, nego je pronašla i adaptirala više nego adekvatne prostore. Možete li nam malo više reći o cijelom tom projektu?
 |
| S otvorenja Galerije "MARIJAN JAKUBIN" 2013. u Drenovici |
 |
| Dio prostora Galerije "MARIJAN JAKUBIN" u Medvedički |
Na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (ranije Pedagoška akademija) predajete više od četiri desetljeća. Uz to ste paralelno predavali i na drugim fakultetima i akademijama (Katoličko bogoslovni u Zagrebu, Muzička akademija u Zagrebu, Teološki u Đakovu, Pedagoška akademija u Sarajevu). Pritom međutim nikad ne zapostavljate svoje likovno stvaralaštvo te redovno izlažete od 1971. godine do danas predstavivši se na tridesetak samostalnih i stotinjak skupnih izložbi u domovini i svijetu. Utječu li Vaš pedagoški i Vaš likovno – stvaralački rad međusobno jedan na drugoga? Inspirira li Vas u Vašoj umjetnosti rad s mladima, sa studentima – i potiče li Vas možda na nova istraživanja? S druge strane, razumiju li Vaši studenti Vaše stvaralaštvo i pobuđuje li ono kod njih interes?
Čovjek je jedinstveno biće i teško je razdvajati načine priopćavanja drugima. Likovno- stvaralački i pedagoški rad se međusobno prožimlju, čine simbiozu, ali se priopćavanja razlikuju samo u medijima i načinima izražavanja. Inspirira li me život s mladima? Inspirira me život kao život bez obzira na životnu dob, ali pedagoški rad na fakultetu susreće mnoge živote, osobnosti, poglede… tako da se kroz različite medije komuniciranja čovjek neprestano obogaćuje dobivajući novu snagu i nove poticaje. Ujedno dobivam od strane studenata niz povratnih informacija o mojem likovnom stvaralaštvu posebno njima najpristupačnijem, sakralnom slikarstvu. Ne mogu dati općeniti odgovor o razumijevanju i doživljavanju mojih djela jer je svako prilaženje k pojedinom ciklusu ili djelu osobno viđenje i osobni doživljaj. Zato se potpuno različiti zapisi nalaze u knjizi dojmova s mojih samostalnih izložbi ili čujem različite verbalne interpretacije viđenog.
Na Vašem matičnom fakultetu predajete kolegije Likovna kultura i Uvod u povijest umjetnosti, a prije ste dugi niz godina vodili i kolegij Metodika likovne kulture. Kakav je Vaš metodički pristup? Kako motivirate studente i kako ih aktivirate? Dajete li im slobodu pristupa? Pokazuju li u nastavi interaktivnu komunikativnost i kreativno razmišljanje – ili samo nauče gradivo za ispit?
Treba znati da se ovi kolegiji dijele na teoretski i praktični dio pa stoga i različiti metodički pristupi. Ako je stručan i kreativan učitelj u svom metodičkom vođenju, bit će, ukoliko se otvore kreativnom procesu, kreativni i učenici odnosno studenti, a svaki kreativni proces vodi do kreativnog produkta. Kreativno mišljenje zasniva se na slobodi izraza, a sloboda vodi prema poštivanju i poticanju osobnosti studenata budućih učitelja, a preko njih do djece odnosno učenika primarnog obrazovanja. Vidite li koliko je sve to važno pri postavljanju temelja u ovom području ljudskog života i djelovanja. Dakle, preko likovnih produkata studenata ili djece ustanovit ćemo koliko je kreativan njihov profesor ili učitelj, koliko su bili kreativni metodički procesi pa unutar njih i sama motivacija. Tu treba potražiti i odgovore na postavljena pitanja. Iščitavanjem likovnih radova studenata i njihovim teoretskim razumijevanjem stvorenoga dobit ćete odgovor o meni kao likovnom pedagogu.
Može se reći da je komunikacija u današnje vrijeme, unatoč suvremenoj tehnologiji, postala jedan od globalnih problema: sve više se osamljujemo, sve manje prijateljujemo i često se krivo ili uopće ne razumijemo. Vizualna umjetnost zna pronaći brze puteve komunikacije, te poslati poruke koje se daju iščitati „jednim pogledom“. Često međutim traži i dugo vrijeme iščitavanja, mentalno angažiranje i nerijetko široko predznanje. Upravo u ovom segmentu danas često dolazi do raskoraka, jer je tu mnogi ne mogu pratiti. Mislite li da je svoju ulogu tu trebala odigrati (i) edukacija, prije svega likovna, ali i ona opća? Kakvo je Vaše mišljenje općenito o današnjoj zastupljenosti likovne umjetnosti i likovne kulture u obrazovnom sustavu u nas?
Likovna edukacija obuhvaća vrlo široko polje unutar života stoga je i dio opće edukacije. Ona je istodobno i odgojna i obrazovna. Utkana je u sva područja uz koja je vezan ljudski život i život općenito u svom nastajanju, trajanju i putovanju kroz svu povijest svemira i ljudskog roda. Stoga bi ona trebala biti primarni čimbenik u odgoju i obrazovanju kako po broju nastavnih sati tako i po sadržaju uključujući korelaciju i integraciju nastavnih sadržaja likovne kulture sa svim drugim područjima i obratno. Tako je to u visoko razvijenim zemljama Europe. Kod nas je planom, a uzročno njemu i programom svedena u osnovnom obrazovanju na minimum, svega 1 sat tjedno likovne kulture (u razvijenim zemljama Europe i do 5 sati tjedno). I tako već godinama. Što onda očekivati od loših temelja na kojima se gradi život? Posljedice su očite, vrlo dobro uočene i iznesene u vašem pitanju.
Predavali ste likovnu kulturu na teološkim fakultetima. Gledajući međutim opremu mnogih, osobito novijih interijera crkvenih prostora, dojam je da oni koji danas naručuju oltarne slike, skulpture, vitraje… nemaju za umjetnost sluha – niti znanja. Dakako, ima fascinantnih sakralnih prostora s izuzetnim primjerima secesijske, moderne i suvremene umjetnosti (recimo Muhini, Chagallovi i Richterovi vitraji u crkvama i katedralama Praga, Züricha i Kölna, ili u nas sakralni ciklusi novoga doba:Tartaglije, Šohaja, Dulčića, Botterija, Buntaka…). Ali najčešće su crkveni prostori prepuni amaterskih radova, jer je odabir autora prepušten nestručnoj i nekompetentnoj osobi. Ne bi li takve osobe trebale baratati barem nekim osnovnim pojmovima o likovnosti i imati o tome neku osnovnu naobrazbu?
 |
| Pjesma stvorova, 2007- 2008. Vitraji u crkvi sv. Leopolda Madića, Ljubljanica - Voltino, Zagreb |
Vaše cjelokupno stvaralaštvo može se opisati kao misaono-egzistencijalno, metafizički-produhovljeno, ali i teološki-transcedentalno. Ono je odraz Vaše vjere i filozofije života. Odraz Vašeg stalnog propitivanja bića i bitka, te traganja za smislom života i postojanja, problematiziranja sebe i svoga identiteta, svoga mjesta u prostoru i vremenu, kao i svoga odnosa prema prolaznosti svakodnevice, prema bezvremenosti univerzuma – i prema Bogu. Traženje smisla postojanja započeli ste već u svom prvom ciklusu naziva „U potrazi za smislom postojanja“ (1967/69.). Najnoviji ciklus nosi naziv „Mistika življenja“. Krije li se u mistici rješenje vašeg dugogodišnjeg traganja i što ustvari podrazumijevate pod tim pojmom? Ima li on ovdje značenje nečega tajanstvenog i neobjašnjivog, ili filozofski-produhovljenog, pa i božanskog?
 |
| Diptih, 2009, akril i ulje na platnu, 80 x 160 cm (postavljen u kut prostora) |
 |
Bljesak svjetla u praskozorje, 2010. 100 x 140 cm |
Dok je čovjek živ traganje ne prestaje. Život je misterij, nedokučiv kao i Božji bitak u kojem svaki život ima izvorište i u koji je svaki život uronjen. Nikad do kraja objašnjiv. Uranjanje u Božji misterij zahtijeva uranjanje u sebe samoga u život. Otkriti Boga u sebi i živjeti u suodnosu s Otkrivenim dovodi do mistike življenja. Ona se onda zrcali i u svakom drugom suodnosu: bračnom, roditeljskom, prijateljskom i konačno stvaralačkom suodnosu Stvoritelja sa sustvarateljem – čovjekom.
Godine 1972. nastao je vrlo važan ciklus „Mrak u svjetlu“, koji je na neki način okosnica sveukupne hermeneutike – filozofske, stilsko-morfološke, pa ako hoćete i kršćansko-teološke, Vašega stvaralaštva. Što Vas je inspiriralo, kako se ciklus rađao i kako je u to vrijeme bio iščitan?
 |
Događaj 7, 1972., polikolor na papiru,70 x 50 cm |
 |
Događaj 6, 1972., polikolor na papiru,70 x 50 cm |
Tamna silueta organske forme na bijeloj pozadini s unutarnjim pulsiranjem iz koje izranja kondenzirana zraka svjetlosti ili bijela kuglica utjelovljenje je osobnog susreta s Utjelovljenim Bogom kao Svjetlom svijeta. Taj susret je okosnica mojeg likovnog pretakanja nevidljivog unutarnjeg života u vizualni medij. Bilo je to rano postkoncilsko vrijeme i vrijeme „Hrvatskog proljeća“, a moje studentsko doba, doba mladosti i mladenačkog traganja, životnog i likovno-stvaralačkog koje se zrcali u mom stvaralaštvu sve do danas.
Dok s jedne strane Vaše stvaralaštvo predstavlja traganje, s druge – one čisto likovne, ono je građenje. Građenje, kroz seriju logički nadograđivanih zaokruženih ciklusa, discipliniranog i metjerski profinjenog vizualnog sustava, koji se, kad se malo bolje pogleda, gotovo u svemu temelji na principu dualnosti i svojevrsnog jedinstva suprotnosti. Jer uvijek je tu istodobno i apstrakcija i figuracija; organička životnost i geometrijska čistoća; disciplina i gestualnost; lakoća i tektonika; skulpturalnost i strukturalnost; pulsacija i tišina; asketizam (boja i forma) i obilje (ekspresivnost). Ponajprije, međutim, za Vas karakteristično dvojstvo svjetla i tame, koji tu nisu u opreci, već su polovi iste energetske snage i jednakovrijedne izražajnosti. Prvi put su se svjetlo i tama u takvom odnosu pojavili upravo u ciklusu „Mrak u svjetlu“. U likovnom smislu, svjetlo je tu vizualni centar, centar harmonije i izvor prostornosti, a tama centar energije, pulsacije i taktilnosti. Jesu li svjetlo i tama u ovom ciklusu, ali i u svim kasnijim, nukleusi – ključni elementi s jednakom ulogom i jednakim značenjem, oko kojih se okupljaju svi drugi elementi, ili je ipak jedan od njih značajniji? Koje je značenje svjetla, a koje tame?
Puno ste toga prepoznali i izrekli u tekstu koji prethodi pitanju. Ipak ću nadopuniti odgovor citatom iz predgovora izložbi „Mrak u svjetlu“(1973.) Ivana Ladislava Galete gdje kaže „… on je jedan od onih, koji su se usudili ući u mrak i osjeća ga jednako vrijednim kao i svjetlo, a potreban mu je da bi pokušao obuhvatiti život u cjelini.“
U ožujku 2014. u galeriji Učiteljskog fakulteta vratili ste se, „gledajući u retrovizor“ četiri desetljeća unazad, ponovnom izlaganju ciklusa „Mrak u svjetlu“. Zašto ste se nakon četiri desetljeća vratili izlaganju tog ciklusa? Jeste li htjeli naglasiti njegov značaj u vašem cjelokupnom radu? Je li bio značajan kao početna stepenica za sva kasnija likovna istraživanja, ili kao autonoman (i do danas aktualan), usuglašeni stilsko-morfološki sklop, koji bez narušavanja integriteta dozvoljava interpretacije i transkripcije?
Za mene je ovaj ciklus bio, sada to posebno uočavam, začeće svih nadolazećih ciklusa: „Gen…“, „Nazočnost bijele crte“, „Nazočnost svjetla“, „Meditacije“, „Trag geste“, ciklus skulptura„Strukture“ i zadnjeg „Mistika življenja“. I kritika je to uočila. I na vremenskoj distanci ovaj ciklus živi istim, možda i većim intenzitetom. Vrijeme kristalizira vrijednosti. To je već tada 1972. predvidio i Mladen Veža koji je otvorio izložbu i zapisao svoje viđenje. To je u snažnom predgovoru kataloga iznio i Ivan Ladislav Galeta čije smo tekstove stavili i u katalog ovog postava. Ponovno izlaženje ovih djela iz mraka ateljerskih ladica nakon 40 godina na svjetlo dana, potaknuo je, osmislio i teoretski popratio Danijel Žabčić, voditelj Galerije Učiteljskog fakulteta, konstatirajući da ovaj ciklus „… ni danas ne gubi ništa od svoje aktualnosti i doživljajne svježine“. I nastavlja „Upravo zbog semantičkoga i morfološkog karaktera likovnih radova, kao i uvodnih tekstova (Veža, Galeta), mi podešavamo povijesni retrovizor iz današnjeg zora signalizirajući prostor vremenskog odmaka kao određeni“privid“ u potrošenom da bi se jasno ocrtali konceptualni sadržaji na recentnom obzorju. Gledajući unazad odjednom zrcalimo kompleksnost univerzalne poruke i svojevrsni ideizam zračenja u sveobuhvatnom prostoru ljudske fizičnosti i metafizičnosti.“
Premda se najviše bavite slikarstvom, okušali ste se i u skulpturi – pa i u instalacijama. I jedne i druge su nevelikih dimenzija i gotovo komornog karaktera. Nadovezujući se na istraživanja u slikarstvu nastale su skulpture izvedene od ljepenke i papira, naknadno kolažirane i djelomično oslikane bijelom bojom, a koje su svojevremeno izazvale znatnu pozornost kritike. Kako su nastale Vaše skulpture? Koja su njihova značenja?
Dok s jedne strane Vaše stvaralaštvo predstavlja traganje, s druge – one čisto likovne, ono je građenje. Građenje, kroz seriju logički nadograđivanih zaokruženih ciklusa, discipliniranog i metjerski profinjenog vizualnog sustava, koji se, kad se malo bolje pogleda, gotovo u svemu temelji na principu dualnosti i svojevrsnog jedinstva suprotnosti. Jer uvijek je tu istodobno i apstrakcija i figuracija; organička životnost i geometrijska čistoća; disciplina i gestualnost; lakoća i tektonika; skulpturalnost i strukturalnost; pulsacija i tišina; asketizam (boja i forma) i obilje (ekspresivnost). Ponajprije, međutim, za Vas karakteristično dvojstvo svjetla i tame, koji tu nisu u opreci, već su polovi iste energetske snage i jednakovrijedne izražajnosti. Prvi put su se svjetlo i tama u takvom odnosu pojavili upravo u ciklusu „Mrak u svjetlu“. U likovnom smislu, svjetlo je tu vizualni centar, centar harmonije i izvor prostornosti, a tama centar energije, pulsacije i taktilnosti. Jesu li svjetlo i tama u ovom ciklusu, ali i u svim kasnijim, nukleusi – ključni elementi s jednakom ulogom i jednakim značenjem, oko kojih se okupljaju svi drugi elementi, ili je ipak jedan od njih značajniji? Koje je značenje svjetla, a koje tame?
Puno ste toga prepoznali i izrekli u tekstu koji prethodi pitanju. Ipak ću nadopuniti odgovor citatom iz predgovora izložbi „Mrak u svjetlu“(1973.) Ivana Ladislava Galete gdje kaže „… on je jedan od onih, koji su se usudili ući u mrak i osjeća ga jednako vrijednim kao i svjetlo, a potreban mu je da bi pokušao obuhvatiti život u cjelini.“
U ožujku 2014. u galeriji Učiteljskog fakulteta vratili ste se, „gledajući u retrovizor“ četiri desetljeća unazad, ponovnom izlaganju ciklusa „Mrak u svjetlu“. Zašto ste se nakon četiri desetljeća vratili izlaganju tog ciklusa? Jeste li htjeli naglasiti njegov značaj u vašem cjelokupnom radu? Je li bio značajan kao početna stepenica za sva kasnija likovna istraživanja, ili kao autonoman (i do danas aktualan), usuglašeni stilsko-morfološki sklop, koji bez narušavanja integriteta dozvoljava interpretacije i transkripcije?
Za mene je ovaj ciklus bio, sada to posebno uočavam, začeće svih nadolazećih ciklusa: „Gen…“, „Nazočnost bijele crte“, „Nazočnost svjetla“, „Meditacije“, „Trag geste“, ciklus skulptura„Strukture“ i zadnjeg „Mistika življenja“. I kritika je to uočila. I na vremenskoj distanci ovaj ciklus živi istim, možda i većim intenzitetom. Vrijeme kristalizira vrijednosti. To je već tada 1972. predvidio i Mladen Veža koji je otvorio izložbu i zapisao svoje viđenje. To je u snažnom predgovoru kataloga iznio i Ivan Ladislav Galeta čije smo tekstove stavili i u katalog ovog postava. Ponovno izlaženje ovih djela iz mraka ateljerskih ladica nakon 40 godina na svjetlo dana, potaknuo je, osmislio i teoretski popratio Danijel Žabčić, voditelj Galerije Učiteljskog fakulteta, konstatirajući da ovaj ciklus „… ni danas ne gubi ništa od svoje aktualnosti i doživljajne svježine“. I nastavlja „Upravo zbog semantičkoga i morfološkog karaktera likovnih radova, kao i uvodnih tekstova (Veža, Galeta), mi podešavamo povijesni retrovizor iz današnjeg zora signalizirajući prostor vremenskog odmaka kao određeni“privid“ u potrošenom da bi se jasno ocrtali konceptualni sadržaji na recentnom obzorju. Gledajući unazad odjednom zrcalimo kompleksnost univerzalne poruke i svojevrsni ideizam zračenja u sveobuhvatnom prostoru ljudske fizičnosti i metafizičnosti.“
Premda se najviše bavite slikarstvom, okušali ste se i u skulpturi – pa i u instalacijama. I jedne i druge su nevelikih dimenzija i gotovo komornog karaktera. Nadovezujući se na istraživanja u slikarstvu nastale su skulpture izvedene od ljepenke i papira, naknadno kolažirane i djelomično oslikane bijelom bojom, a koje su svojevremeno izazvale znatnu pozornost kritike. Kako su nastale Vaše skulpture? Koja su njihova značenja?
 |
| Struktura C, 1986, ljepenka, kolaž, polikolor, visina 30 cm |
 |
| Struktura H. 1986, ljepenka, kolaž, polikolor, visina 38.5 cm |
Bilo je to znatiželjno likovno htijenje da se prazno geometrijsko tijelo ispuni nekom materijom i tako primi unutarnji sadržaj. U mojem slučaju bile su to „Strukture“ (ujedno naziv ciklusa), satkane od ljepenke (najčešće vanjsko oplošje tijela) i novinskog papira ili odbačenih knjiga, utkanih u unutrašnjost volumena. Zanimalo me što će se dogoditi kada to geometrijsko tijelo, ispunjeno unutarnjim sadržajem (knjigom, zgužvanim papirom, slojevima ljepenke…) razrežemo organskim rezom? I ovisno o dubini reza i njegovog kretanja, unutarnji sadržaj biva otkriven, oslobođen zatvorenosti, rastvarajući se ili razlistavajući u ritmičkom kretanju iz unutrašnjosti prema slobodnom prostoru. Unutrašnjost biva oslobođena. U nekim slučajevima rezovi postaju procjepi, otvori rastvaranja kroz koje, kao odškrinuta vrata, znatiželjno istražujemo unutrašnjost tijela.
Kakvi su Vam planovi za dalje? Hoćemo li opet uskoro svjedočiti nekom Vašem novom ciklusu, ili nekoj novoj izložbi?
Život je nepredvidiv, prepun iznenađenja stoga je teško bilo što planirati. Prepuštam se Nevidljivom, ali sveobuhvatnom vodstvu, Njegovom djelovanju sa željom ostvarenja darovanog poslanja. Vidjeti ćemo kuda će me ovaj suživot usmjeravati i kamo dovesti
 |
| Život 1999. - 2010., instalacija, 2010. |
 |
| Život 1999. - 2010., instalacija (detalj), 2010. |
