O SVOM
LIKOVNOM STVARALAŠTVU U SUODNOSU S LIKOVNOM KRITIKOM
„Likovno djelo Marijana Jakubina označava
slika jednostavnih oblikovnih obrisa i višeznačnost teme. Unutar te gradbene
jednostavnosti sačuvana je mogućnost svođenja znaka na bitno. Tako bijeli trag
predstavlja koncentraciju svjetla, napuklina je oslobađanje, let kugli traganje
za smislom života.
Ne pripadajući dosljedno niti jednoj od
egzaktnih poetika kao geometrijska apstrakcija, konstruktivizam, nove
tendencije, minimalna umjetnost, organska apstrakcija… iako ponegdje proviruju
oznake spomenutih stilistika, to djelo suvremene je provenijencije. Ali bez
klišeja, s intelektualnom zahtjevnošću i nadasve kontemplativne datosti.“ (Baričević, M. 1994.)
Od kontinuiranog
likovnog djelovanja i istraživanja, u ovom tekstu izdvajam najrelevantnije
radove mog likovnog stvaralaštva obuhvaćene u ciklusima od 1972. do danas, koji
su bili prezentirani javnosti
samostalnim izložbama u uvaženim galerijama na području Republike Hrvatske
(Salon galerije Karas HDLU-a, Galerija Koprivnica, Galerija „Ulrich“, Galerija
„Stari grad“ Đurđevac, Galerija „Knežev dvor“ Rab, Spomen-muzej biskupa J. J.
Strossmayera, Đakovo, Galerija „Lotrščak“) te popraćeni kritičkim recepcijama likovnih kritičara –
povjesničara umjetnosti: Elene Cvetkove, Ive Šimata Banova, Darka Schneidera,
Vinka Srhoja, Marine Baričević, Stanka Špoljarića, Marijana Špoljara, Arijane
Kralj, Sande Stanaćev Bajzek, Danijela Žabčića, Mladena Veže i ostalih (vidi
bibliografiju na kraju teksta).
Likovno stvaralaštvo
usmjerio sam od samih početaka prema istraživanju apstraktnih organskih oblika,
njihovih prožimanja, usijecanja, gibanja, unutarnjih pulsacija i isijavanja
svjetlosti… s ciljem simboličkog govora upućenog transcedentalnom odnosu
čovjeka i Boga, prostoru duhovnosti i meditativnosti uključujući pitanja
egzistencijalnog i esencijalnog u likovnom oblikovanju motiva kršćanske
ikonografije.
„Autor nas odvlači u imaginaran svijet
mitskog i ritualnog, u prostore bitka i božanskih emanacija. Slike su
intuitivni doživljaj tih prostora, autorovih, ali i promatračevih. To su zapisi
intuicije i konstrukcije nekih novih likovnih metafora. Simbolizam kolora,
dinamika njegova toka, njegove mutacije pretvaraju umjetnikova emocionalna
stanja i egzistencijalistička promišljanja u jasno čitljive vizualne prostore,
intimne uvide i poglede na vječna pitanja odnosa čovjeka i Boga, na prirodu
našega bitka i svrhu našega postojanja. Prostori ove visoko estetizirane
materije preobraćaju ovu egzistencijalističku priču u tajanstvena, magična,
beskonačna kozmička prostranstva u kojima je beskonačnost i promjenjivost
svekolike materije jedina bitna kategorija.“ (Stanaćev Bajzek, S.
2010.)
Svoj opus gradim kroz seriju logički nadograđivanih
zaokruženih ciklusa, koji se temelje na principu dualnosti i svojevrsnog
jedinstva suprotnosti koje zadiru u sudbinska pitanja čovjeka, njegovog
traganja za smislom života i rada i na kraju pronalaženja traženog. Autor
monografije: “Marijan Jakubin“, u izdanju „Konture“ 2010. Stanko Špoljarić ističe:
“Odabrana Jakubinova slikarska forma za jezik sudbinskih
pitanja u mnogome je originalna. Na bjelini slikarskog polja postavljen je
oblik čitke arhitektonike s membranom zakrivljenih linija, s unutarnjim tkivom
organičkoga karaktera. Osnovna shema vertikalnoga uzleta razvedena je
maštovitošću varijanti s dvovrsnošću isčitavanja. Odnos siluetom definirane
forme i aktiviteta bjeline te bogatstva zbivanja unutar sadržajne i likovne
dominante. Bjelina je svjetlo, prostor nadilaženja fizičke datosti slike,
ljepota iznad svake opisnosti. … Bjelina posjeduje svoj vitalitet, prenoseći ga
do opne organičke strukture.“ (Špoljarić, S. 2010.)
Istodobno povezujem organičku životnost i
geometrijsku čistoću, disciplinu i gestualnost, atektoniku i tektoniku,
skulpturalnost i strukturalnost, unutarnje otkucaje i tišinu, asketizam u boji
i formi s
ekspresivnošću izraza. Tako oblikujem karakteristično dvojstvo svjetla i tame
najčešće u akromatskim ili monokromatskim izričajima kao suprotnostima iste
energetske snage i jednakovrijedne izražajnosti. Ovaj pristup se prvi put u
takvom odnosu javlja u ciklusu „Mrak u
svjetlu“ 1972., a nastavlja kroz cikluse: „Gen…“, 1975. „Nazočnost svjetla“,
1980. „Nazočnost bijele crte“, 1980. „Meditacije“, 1983. „Nagovještaj
uskrsnuća“, 1975. do 1993. s povremenim vraćanjima na te godine do danas,
„Strukture“, 1986., „Trag geste,“ 1995., „Pjesme stvorova“, 1996. do 2001., „Mistika
življenja“, 1999. do 2016. u kojem se iz prijašnje akromatike prelazi u
monokromatsku poetiku meditativnih modrih tonaliteta te „Život izdanka“, 2017. gdje
prelazim na snažne kolorističke odnose sa simboličkom naznakom kondenzirane
zrake svjetlosti koja probija središnje tkivo organske forme „Izdanka“, grafike
iz 1974. koju redefiniram slikarskim varijacijama. Svjetlo i tama su u svim
navedenim ciklusima nukleusi – ključni elementi s nadopunjujućom ulogom i značenjem, oko kojih se okupljaju svi
drugi elementi. Sasvim drugačiji likovno-jezični pristupi, kako u materijalu i
tehnici tako i u oblikovanju likovne forme, nalaze se u ciklusima: „Gen…“,
1975. i ciklusu skulptura „Strukture“, 1986. iako se i u njima može prepoznati
likovna struktura karakteristična za prethodno
nabrojene cikluse, autorski rukopis i organička forma, pa i simbolika
višeslojnog isčitavanja tematskog sadržaja. Tako kroz semantički i morfološki karakter
tražim fizički i metafizički smisao života kroz jedinstvo sadržaja i forme, a u
potrazi za duhovnim izvorištem filozofsko-vjerskog ozračja.
Suština likovnih istraživanja posebno je prepoznata i vrhunski
pretočena u kritičko – analitičku recepciju Ive Šimata Banova u predgovoru kataloga samostalne izložbe
skulptura 1986. godine. Izdvajam:
„Umjetnik „zatvorenih ciklusa“,
od „Nazočnosti svjetla“ do „Nazočnosti bijele crte“, od „Mraka u svjetlu“ do
„Gena…“ prostire nit interesa za
elementarne vrijednosti crte, botaničkog i organskog, prostornog i površinskog,
crnog i bijelog, svijetlog i tamnog, jezgrovitog i rastresitog, cjelovitog i
raspuklog, ameboidnog i krutog, vitalnog i geometrijskog… . Ne jednom, pred tim
sam se djelima pitao o njihovoj estetskoj svrsi odbijajući pomisao da je riječ
samo o formalnim interesima djela i o konfiguraciji elemenata i njihovim
varijacijama i zavisnostima. I bilo je očito da je princip analitike koja ne
vjeruje analizi i eksperimenta koji ne vjeruje eksperimentu išao u korist
dubljeg smisla ove metodologije, premda ne treba odmah tragati za „dubinskim“ i
„površinskim“ licima jakubinskih struktura i suprotstavljati unutrašnji koncept
vanjskom po principu amaterskog i pojednostavljenog suprotstavljanja (klasične
distinkcije) forme i sadržaja. Još manje ovdje treba potezati iskustva šire
(već povijesne) minimalističke i optičke baštine i brojiti bliže i dalje srodnike i iskustva suvremenika (I. Kožarić,
D. Kovačević, A. Jakić i dr.). Treba uočiti znatiželjni duh koji raspravlja o
problemima strukture i koji svojom „umjetnošću istraživanja“ (Argan) otkriva
strukturalna i estetska značenja oblika. Razvitak Jakubinova djela ne pripada
samo horizontu formalnog promatranja. Naprotiv, taj je prag prekoračen
imaginacijom koja je analitičnošću i razlaganjem stvorila djela koja su prodom
interakcije mašte i racionalnosti.“ ( Šimat Banov, I. 1986.)
U ciklusu „Mrak u svjetlu“,
1972. istražujem odnose crnih organičkih, „eliptoidnih ploha podložnih
levitaciji, prema bijeloj podlozi papira, a koju tamu istodobno presijecaju
tanke crte svjetla ili se usijecaju u nju otvarajući prostor izlaska svijetlom
krugu ili grafički odnosno slikarski oblikovanoj kuglici simboličkog značenja,
gdje zajedno s kondenziranom zrakom svjetlosti, postaju i metafora i likovna
odrednica vizualnog centra događanja. Crninu tretiram ravnomjernom gustinom
polikolornog namaza dok njene granične zone rastvaram minimalističkim tonskim
prijelazima, gradacijama sivih tonaliteta koji aktiviraju svjetlu pozadinu.
Bljeskovi svjetla unutar mase crnila postaju metafizička prisutnost osobnog
unutarnjeg doživljaja.
„Zato crta ili točka svjetla na
zatamnjenoj površini nije samo ritmički kontrapunkt, dematerijalizirani trag
izvan konteksta slike, to je znak nade u zajedničko dostizanje svjetla, dakle
dobra. Ali i onog svjetla, koje je trenutak slobode, konačnost oslobađanja.“ (
Baričević, M. 1994.)
Daljnje istraživanje, koje se nadovezuje na ciklus „Mrak u
svjetlu“, usmjereno je na slikarsku razradu organičke forme koja sveobuhvatnije
govori o pitanju kompleksnosti postanka makro i mikro svijeta, posebno čovjeka
kao jedinke unutar složenih genetskih
struktura, materijalnih čestica kromosoma koji prenose nasljedne karakteristike
roditelja, pa i praroditelja utkanih u promišljanja o stvarateljskom činu
općenito. U tom smislu odabrao sam i sam naziv ciklusa „GEN…“, 1975. koji u sebi nosi više značenja: „GEN…“- Genesis -
postanak; genos - pleme, rod, koljeno; geni- nosioci nasljednih svojstava… . Da
bih odgovorio vlastitoj likovnoj znatiželji kako u razradi likovnog tako i
tematskog sadržaja upotrijebio sam i drugu tehniku. Umjesto crnog polikolora u
„Mraku u svjetlu“ u ciklusu „GEN…“ koristim
suhi pastel koji omogućava slikarsku
gradnju gena pastelno sivkastosmečkastih tonaliteta koji daju treptavost
površine, pulsaciju organizma s istacima živaca ili linearnog klijanja u kojima
se odražava drhtaj ruke koja prenosi unutarnje vibracije života.
„Naravno da se u krajnjem slučaju radi o jednom metaobliku (koji povratno predmetno označava njegovu sliku) u kojem vlastitim razlozima navješćuje do tada nepoznat individualan estetički znak.“ ( Schneider, D. 1975.)
Unutar samog procesa nastajanja gena pojedine slike nastaje već
zametak novog rada, najava novog oblika koji će zaživjeti u slijedećem prikazu i tako se rađa lančani
slijed likovnih događanja koja misaono i emotivno vode prema naslućivanju
prostornog razmještanja atoma u molekulama, odnosno povezivanju fundamentalnih
znanosti: kemije, fizike, genetike, filozofije…s Božjim stvaralačkim
djelovanjem. Tako se usmjeravam prema isčitavanju semantičke znakovitosti. Ovu
procesualnost prepoznaje kao: „već pomalo
zaboravljeni pojam - kustoda - gdje je neki oblik jedne slike (u tekstovima je
to slog na kraju stranice) najava oblika sljedeće.“ (Špoljarić, 2010.) To
su zapravo misaone refleksije koje ističu zajedništvo i povezivanje
intimističkog i univerzalnog.
Tako i Vinko Srhoj, 1977. u svojim recepcijama primjećuje:
„Pasteli Marijana Jakubina iz
ciklusa „Gen…“ predstavljaju sintezu, koja je, nakon dovršenja analize organske
forme, postala umjetnikova vlastita. Ugledanje na prirodni oblik nije dovelo do
njegova podržavanja niti je on postao ishodište za daljnje transformacije u
novi, pročišćeni i revidirani vid prirode, već je materijalna realizacija
cjelovite, idejne zamisli, oslobođene prirodne provenijencije, urodila
slučajnom asocijacijom na konkretno. Taj deduktivni postupak slikarske
nadogradnje ili, bolje, razgradnje prvotne ideje do stanične jezgre gena,
inicirao je opet dijeljenje unutar globalne strukture tog univerzuma.
Umjetnik je, pronašavši adekvatan oblik svog zanimanja, fiksirao
organizam na samom početku dijeljenja. Mada je to ograničenje na relativnu
nepokrenutost gena dovelo do zatvaranja mase u sebi, ipak se dinamika postiže.
Intervencija pastela na bridu definiranog oblika gena, ritmizira i prividno
nezainteresiranu podlogu, uvlačeći je ponegdje među same rasjede ploha,
postižući sasvim diskretne pomake, koji kao da svjedoče o dugotrajnosti
dozrijevanja ploda i nezamjetljivoj, procesualnoj borbi za opstanak u
mikrosvijetu.“ (Srhoj,
V. 1977.)
Geni su zapravo moj osobni
likovni prodor u mikrosvijet s prizvukom antropomorfnog treperenja površine iz
koje pupaju i izrastaju vlati poput živaca ili korjenčića koji urastaju u
okolnu bjelinu. U ovim oblikovanim grumenima odražava se ekspresija poteza uronjenog
u zasićenost plohe stupnjevanjem sivila različite zagasitosti do nježnijih
tonaliteta, koji grade slojevitost gena. „Klijanje, nastajanje, začetak,
oplođenje i asocijacije koje vežemo uz njih najizravnije su prisutni u ovom
ciklusu. U formalnom smislu, odnos crno-bijelog neutraliziran je nijansama sivog ili koloriranim detaljima, a u
„sadržajnom“ je prisutna ideja geneze kao rezultat prožimanja i rastvaranja
oblika, ulaženja jednog u drugi, napetosti ili harmonije među njima,
sublimacija ideje nastanka i stvaranja ploda. Ideja erosa nije, dakako,
direktno implicirana već je naglasak na ontološkom saznanju i na iskazu
filozofskog stava, koliko god je to u umjetnosti pretenciozno očekivanje.“ (Špoljar,
M. 1980.)
Daljnja likovna istraživanja usmjerena su prema slikama - objektima nastalim na izvorištu „Gena…“, ali sada u napuštanju pravokutnog kadra unutar kojeg se život gena odvijao. Pristupio sam rezanju krivuljaste forme iz iverokala, organičkog karaktera. Na preparirane podloge izrezanih objekata pristupio sam slikanju klasičnom tehnikom ulja. Tako su nastala dva nova ciklusa „Nazočnost bijele crte“ i „Nazočnost svjetla“ 1980. izložena u HDLU-ovoj Galeriji „Karas“ u Zagrebu.
Oslikani izrezani plošni
objekti svedeni su isključivo na akromatske kontraste s naznakama sivih
tonaliteta na mjestima tonske modelacije ili raspršivanja svjetlosti ili
kondenzirane bijele zrake svjetlosti izražene crtom koja je bljesnula u crnini
forme koja se:
„Pojavljuje u prvom planu i
nestaje iza simboličkoga stijenja. Ima ulogu klijajućih izdanaka u „Genu…“. Ali
je idealno ravna. Savršena. Sama lozinka stvaranja, svjetlo na nebu i zemlji. …
Jakubin linijom svjetla identificira duhovnost čina stvaranja dajući joj i
likovnu gracioznost i vid ekspresije postojanja za osjetila“ (Špoljarić,
S. 2010.)
U ovom sam ciklusu pokušao
ujedno dati slutnju embrionalnog kao začetka života unutar oaze noćne tišine,
egzistiranje života u neomeđenosti prostora nadahnutog knjigom Postanka i
Ivanovim evanđeljem. Marina Baričević
u monografiji 1994. ističe:
„Svodeći sliku na samu sebe
Jakubin je crni organički oblik izdvojio iz prostornog konteksta slike.
Izolirao ga je u zasebnu cjelinu, oduzevši mu bjelinu podloge. Kompenzacija za
bjelinu očituje se u tragu zrake, bijelom polukrugu, usjeku… koji su nastanjeni
na crnoj površini objekta. Nepravilnog oblika i vrlo diskretnog dodira to više
nisu svjetlosti već njihova kondenzacija. Opisno je iščezlo u korist čistog
znaka grafičke izražajnosti. To je svođenje zanatskog računa, što si je slikar
poput Jakubina mogao dopustiti. Naime, opredijelivši se za samo dvije boje i to
crnu i bijelu on je uspio njima
ostvariti svoje slikarsko djelo visoke estetske kultiviranosti. Osjećajem za
odnose tih dviju boja kontrastne
učinkovitosti, dakako sukladno i sadržaju, slikar je poseban virtuoz izvedbe.“ (Baričević,
M. 1994.)
U jesen 1980. godine dobivam poziv od Galerije Koprivnica odnosno
kustosa Marijana Špoljara da izložim,
u cijelom prostoru galerije, svoja četiri ciklusa: „Mrak u svjetlu“, „Gen…“,
„Nazočnost bijele crte“ i „Nazočnost svjetla“. Prepoznata, od strane likovne
kritike, moja dotadašnja likovna istraživanja, teoretski su jasno iznesena u
njegovom tekstu predgovora:
„Ustrajnost kojom se
Marijan Jakubin zanima za rastvaranje i varijacije jednog ishodišnog znaka
ukazuje na potrebu odgonetavanja smislenosti te strukturacije. Očito je, naime,
da je u toj znakovnosti kondenzirano
autorovo iskustvo simboličkog porijekla i da mu ta pra-forma omogućuje
igru sa oblikom i traganje za njegovim semantičkim mogućnostima. Jakubinovo
slikarstvo je, stoga, određeno dvojakim koordinatama: s jedne strane, formalna
struktura izražena u akromatskim odnosima (sa skalom od tvrdorubnih do omekšanih
površina) donosi mu mogućnost kombiniranja apstraktnih formi, nalaženja ritma
pri odnosu ploha, napetosti među crno-bijelim cjelinama, slobodno određenje
oblika, dakle, čistu varijaciju imanentnim slikarskim sredstvima, nediktiranu
sadržajnim ili asocijativnim potrebama. S druge strane, organički oblik koji
nastaje nije tek materijalno iskustvo ruke i oka nego konotira u sebi odnose
koji su asocijativnog i simboličkog značenja. Ovalna forma koja je ishodište za
rastvaranje, za sažimanje i pretakanje u drugi oblik, kondenzira se na razini
ideje o prapočetku. Ta plastička ideja o
vitalističkom određenju zaokrugljenog, arhetipskog oblika što svojom
znakovnošću asocira nastajanje i plodnost.“ (Špoljar, M. 1980.)
Redefiniranjem boje i forme „Događaja 7“ iz ciklusa „Mrak u
svjetlu“, 1974. godine nastala je serigrafija „Izdanak“, koja je bila izložena
na I. biennalu suvremene hrvatske grafike u Splitu, a potom sam se iste godine
ovom grafikom prijavio na raspisani natječaj za plakat 9. Zagrebačkog salona,
dodavši joj propisani tekst. Na natječaju sam dobio I. nagradu i izvedbu plakata.
 |
| Izdanak, 1974. |
 |
| Plakat 9. zagrebačkog salona, 1974. |
Godine 1985. na poziv
Savjeta LIKUM-a (upućen J. Kniferu, M. Šuteju, B. Doganu i M. Jakubinu) radim
novu grafiku tehnikom sitotiska za Novogodišnju i Božićnu čestitku pod nazivom
„Božićno otvaranje“, kao novu redefiniranu varijantu „Izdanka“. Grafika je
otisnuta zasebno kao autorski otisak svih četiriju odabranih autora na istom
grafičkom listu i svakog autora pojedinačno. Uz ovu grafiku S. Špoljarić u
monografiji ističe:
„Viziju ljudskog puta,
promaknutog do sakralnog kao u plavetnilu „Božićnog otvaranja“, Jakubin u
manjim ili većim cjelinama, misaono jedinstvenim, no s određenim pomacima, u
tvorbi godova forme, likovno razrađuje neprolaznost teme odnosa zbilje i
vječnosti, s jakim osjećajem pripadanja svemu stvorenome.“ (Špoljarić,
S. 2010.)
 |
| Jakubin, Šutej, Knifer, Dogan: Božično - novogodišnja čestitka, 1985. |
 |
| Božićno otvaranje, 1985. |
Istraživanje izražajnosti crnog sa sivilima neba u otvorenom kadru
i bljeskovima svjetlosti u bijeloj liniji nastavljam put svojih traženja u
novom ciklusu „Meditacije“, 1983.
Kombiniranom tehnikom valovite ljepenke, fotografije, polikolora i tempere
ulazim u adventsko osluškivanje svoje nutrine i misaone preokupacije usmjerene
na filozofsko-teološka razmišljanja uronjena u konteplaciju izraženu slikarskim
asketizmom akromatskog. Kroz pravokutne otvore koji asociraju na otvorene
prozore na reljefnoj „fasadi“ valovite crne ljepenke, otkrivam kadar
fotografiranog neba s mističnim prosijavanjem oblaka i zrakom bijelog svjetla –
bijelom linijom koja probija nebo, dolazeći i odlazeći u beskraj skriven iza
zida. U predgovoru kataloga samostalne izložbe „Meditacija“ u Galeriji „Ulrich“
Arijana Kralj interpretira:
„Rafiniranom intelektualnom igrom, istančanošću svoga duha,
Jakubin nas uvlači u svoj osebujni svijet gradeći ga na podudarnosti
geometrijskog reza i gradacija pojmovnih vrijednosti crnoga i bijeloga.
Vertikala, horizontala, dijagonala kristalno su čiste, te time maksimalne i
krajnje. Njihovim ritmiziranjem gradi se
sustav savršene usaglašenosti. Rez je Jakubinov potez i ima vrijednost rubne
točke, te perfekcioniran geometrijskom strogošću umjetnikova je kalkulirana
prividna pritajenost koja omogućava da se eksponira asocijativna i ekspresivna kvaliteta crnog,
sivog i bijelog.“ (Kralj, A. 1983.)
 |
| Meditacija E, 1983. |
 |
| Triptihalna meditacija,1983. |
Kreativnu znatiželju obilježila je 1986. godina izletom u svijet
skulptura čiji su se obrisi mogli naslućivati u svim prijašnjim ciklusima. Bilo
je to znatiželjno likovno htijenje da se prazno geometrijsko tijelo ispuni nekom
materijom i tako primi unutarnji sadržaj. Tako su nastale skulpture nazvane „Strukture“, satkane od ljepenke
(najčešće vanjsko oplošje tijela) i novinskog papira ili odbačenih knjiga,
zatvorenih u unutrašnjost volumena. Zanimalo me što će se dogoditi kada to
geometrijsko tijelo, ispunjeno unutarnjim sadržajem: knjigom, telefonskim
imenikom, zgužvanim novinama, slojevima valovite ljepenke… razrežemo organskim
rezom? I ovisno o dubini reza i njegovog kretanja, unutarnji sadržaj biva
otvoren, otkriven, oslobođen zatvorenosti, rastvarajući se ili razlistavajući u
ritmičkom kretanju iz unutrašnjosti u slobodan prostor. U nekim slučajevima
rezovi postaju procjepi, otvori rastvaranja kroz koje, kao odškrinuta vrata,
znatiželjno istražujem unutrašnjost tijela.
„Razlistavajući ljepenku na način slijeđenja njezine građe,
poroznost stijenki, umjetnik je izvukao lik Samotračke pobjede, slučajno
uprizorio božicu Nike. I u toj asocijativnoj slučajnosti podcrtao osobne kanone
ljepote da može slobodno jedriti po nepreglednom moru umjetnosti. U jednom
drugom radu, valjku, koji asocira na oglasni stup, rotulus ili svitak stijesnio
je telefonski imenik. Rastvaranjem ovojnog dijela razlistao se imenik… iz
kojega se prosulo mnoštvo imena i podataka. Ta simpatična dosjetka upućuje na
pomisao kako je svijetom počela ovladavati informatička era.“ ( Baričević, M. 1994.)
Oplošje skulptura oblijepio sam kolažem od novinskog papira i oslikao bijelim polikolorom. Time sam naglasio rez i unutrašnjost skulpture.
Oplošje skulptura oblijepio sam kolažem od novinskog papira i oslikao bijelim polikolorom. Time sam naglasio rez i unutrašnjost skulpture.
„Njegova se struktura kao i
skulpture obilaze i gledaju sa svih strana, premda su ciljevi tog gledanja u
odnosu na skulpturu posve suprotni i različiti. Jer ne teži se cjelovitosti
voluminoznog poimanja kipa nego nas iza svakog ugla čeka iznenađenje i novo
lice: tamo gdje očekujemo izbočinu – duboka je praznina, tamo gdje očekujemo
perforaciju čeka nas istresena utroba. Iskustva se oka ne sabiru i krhotine se
ne skupljaju da bi se rekapitulirala cjelina. Ovdje je cjelina relativna i
varijabilna: ovisi o znatiželji…“ ( Šimat Banov, I. 1986.)
Potaknut prvom kružnom slikom „Oslobađanje“, 1975. naslikanom
temperom i uljem na platnu i izloženom
na Zagrebačkom salonu te slijedom likovne i tematske misli slikama-objektima
iz ciklusa „Nazočnost bijele crte“, „Nazočnost svjetla“ i „Struktura“, tražio
sam svoj novi izričaj. Tako je nastao ciklus slika „Nagovještaj uskrsnuća“ 1975. – 1993. s povremenim likovnim
izletima sve do danas. Kao što sam oblikovao „Oslobađanje“ u obliku kruga
odnosno kugle, rezao daske za
slike-objekte u „Nazočnosti bijele crte“ i „Nazočnosti svjetla“, tako sada
oblikujem „blind ramu“ u obliku obrisa
geometrijskog tijela, na koju napinjem platno i tehnikom ulja, snažnim
kolorističkim izrazom, za razliku od dosadašnjeg slikanja akromatskim odnosima,
slikam privid trodimenzionalnosti volumena: kocki, kugli, piramida… koje
rastvaram rezovima ili pucanjima oplošja kako bi se iz njihovih nutrina
oslobodili unutarnji sadržaji: male kuglice, kvadri, kockice koji izlaze kroz
krhotine pukotina i rascjepa u slobodan prostor.
„Na tragu ranijih iskustava
i iskaza umjesto crno - bijelih odnosa organskog oblika - mase sada su prisutne
kocke, kugle, piramidalni oblici sa eruptivnim događanjima u svojoj magmi i u
kolorističkoj razradi… . U otvorima nastalim radi napuknuća, sve je razigrano,
lebde krhotine unutarnjeg svijeta… . Ovako oslobođena tijela nalik su ljudskom
biću razapetom između unutarnjeg i vanjskog života, između sputanosti sobom i
svojom okolinom, nerješivim pitanjima i dosizanjem najviših vrijednosti života.“ (Baričević,
M. 1994.)
 |
| U novi život, 1989. |
 |
| Zelena piramida, 1989. |
Svjetlost koja obasjava osnovno geometrijsko tijelo i izlazeći sadržaj dolazi iz različitih smjerova, što dovodi do višeslojnog simboličkog isčitavanja tematskog sadržaja.
„Jakubin otvara kugle, valjke,
kocke i u njima otkriva unutarnji svijet koji ih prožima, pokreće, osmišljuje,
usavršuje, otima formi. Analogija s vanjskim i unutarnjim životom očita je u
svakom izloženom radu… , s njegovim se radovima najbolje komunicira na meditativan način jer je u tim djelima
koncentrirana mnogodimenzionalna duhovna snaga koja je na neki način spoj srca
i uma…“ pisao je u „Glasu Koncila“ Mirko Mihalj, 1994.
 |
| Žrtva Sunca, 1975.-2012. |
 |
| Besmrtnost, 1975. - 2012. |
Godina 1994. bila je za moje likovno stvaralaštvo slavljenički
obojena izlaskom prve monografije povodom 25. obljetnice umjetničkog rada
autorice Marine Baričević u izdanju Centra za kulturu Đurđevac, Galerije „Stari
grad“. U istoj galeriji priređena je tada i monografska izložba uz promociju
monografije. Monografiju su recenzirali i predstavili Stanko Špoljarić i
Arijana Kralj. Dijelovi recenzije objavljeni su na kraju monografije. Koliko
god recenzenti govore o samom djelu autorice toliko se osvrću i na moj opus
predstavljen monografijom.
 |
| Naslovnica monografije, 1994. |
 |
| Promocija monografije, Đurđevac,1994. |
„Posebna vrijednost knjige je u prožimanju,
u potpunom otkrivanju i razumijevanju likovnih postulata i bogatog sadržajnog
sloja djela. Jakubinova umjetnost je hod ka transcendentalnom, s mnogo
egzistencijalnih pitanja pa je autorica knjige i kroz tekst pratila misao
slikara o smislu. Obraćanje biblijskim tekstovima, njeno povezivanje evanđeoske
poruke i Jakubinovog slikarskog rješenja, originalan je doprinos tekstovima o
suvremenoj umjetnosti.“ (S. Špoljarić, 1994.)
Arijana Kralj u svojoj recenzije ističe:
„ Upravo je umjetničko
stvaralaštvo Marijana Jakubina vrlo zahtjevno u svome tumačenju i očitanju, te
traži autora izuzetne senzibilnosti i kapaciteta proniknuća u svu slojevitost
kako likovnog tako i značenjima zasebnog opusa. … Uskladivši ritam svoje interpretacije
ritmu svjetlosne gradacije koja je sukus slika/objekata M. Jakubina, Marina
Baričević nevjerojatnom sugestivnošću gradi paralelni tekst koji postaje
neraskidiva cjelina sa umjetničkim opusom Marijana Jakubina.“ (Kralj, A. 1994.)
 |
| Marina Baričević otvara izložbu uz promociju likovne monografije, Đurđevac,1994. |
„Trag geste“, 1995. nastavak je likovnog puta na koji sam krenuo 1973. „Zaustavljenim gestama“, ispisujući kaligrafski znak na bjelini papira umočenom
spužvom ili širokom četkom u crni tuš. To je znak koji može samo asocirati na
neko slovo abecede. Proces je to apstrahiranja od prepoznatljivosti organske
forme prema čistoći likovnog znaka, usmjerujući ga na uključivanje isčitavanja
prema sumislitelju odnosno suinterpretatoru. Bjelinu podloge razbijam snagom
geste kojom želim ogoliti unutrašnju energiju. Svoje znakove postižem u jednom
potezu ili svega dva do tri poteza ostavljajući vidljivim tragove četke s
izmjenom gustoće crnila i akromatskih tonaliteta prema rubovima forme ili
njenoj unutrašnjosti.
Nakon velike monografske izložbe u Galeriji „Stari grad“ u Đurđevcu 1994. na zamolbu profesora i
studenata Teologije u Đakovu čiji sam tada bio profesor, kustosa Spomen-muzeja
biskupa J. J. Strossmayera prof. Petra Strgara i đakovačkog biskupa Ćirila
Kosa, priređena mi je 1997. velika monografska izložba u većem dijelu muzeja kojom
sam se predstavio izborom djela iz svih do tada realiziranih ciklusa, od „Mraka u svjetlu“ do „Pjesme
stvorova“. Posebnu podršku dobio sam i od prof. Mladena Veže koji je napisao predgovor katalogu. Prateći moje
likovno stvaralaštvo od studentskih dana, otvarajući moju izložbu u Galeriji
„Lotrščak“ 1973. i surađujući kao kolege od 1971. ušao je u bit mog slikarskog
opredjeljenja. U predgovoru kataloga đakovačke monografske izložbe napisao je:
„Djelo
Marijana Jakubina ukazuje na stvarnost da Hrvati imaju još jednog sjajnog
slikara. Temeljit. Korjenit. Ukorijenjen je u etičkoj duši svoga naroda. Nije
epigon. Likovnost mu je neosporan individualni pronalazak. Prilog univerzalnom,
svevremenskom, povijesnom likovnom mozaiku. Računam i Altamiru. Dodiruje i te
iskonske začetke. Mislim na primarnu simboliku. Osjećam da pripada hramu
reprezentacije svoga naroda. … Jakubin je u svom djelu asketa. Monokromna ili
polikromna likovna dramaturgija. Istodobno i elitna likovna estetika. … To je
meditativno - klaustralna likovnost, oslobođena zavodničkih impresionističkih
titraja. Globalno rečeno; usmjerena je više duhovnoj, nadnaravnoj, škrtijoj
fizičkoj optici. Pročišćena je kroz zanosne drhtaje profesionalne
skrupuloznosti u procesu trajanja izvedbe materijalnog izgleda djela. Ova do
kraja izvedena tjelesna strana djela, koja u sebi sadrži nutarnji dio čovjeka,
ostvarena je velikim zanatskim dometom,
što potvrđuje Jakubina kao čovjeka kojega ja smatram, a i svi koji su ga
pratili i koji će ga pratiti, to moraju znati, ozbiljnim istraživačem, a to je
bitno.“ (Veža,
M. 1997.)
 |
| Stanko Špoljarić otvara monografsku izložbu, Đakovo,1997. |
Zagledan u otvore ciklusa
„Meditacije“ u kojima se pojavljuju fotografski isječci neba s dodanim zrakama
svjetla i njihova simboličkog značenja, rodila se ideja da te kadrove otvorena
neba, oblaka i svjetla uprizorim u tehnici suhog pastela, na povećanom kadru
papira. Dodatno inspiriran „Pjesmom
stvorova“ sv. Franje Asiškog, nastao je novi ciklus slika (1996. – 2001.)
nazvan prema njegovoj, za mene poticajnoj pjesmi. Tako su nastali kozmički
pejzaži beskonačnih nebeskih prostranstava u ritmičkoj igri oblaka i prodorima
kondenziranog ili raspršenog svjetla u kojima susrećem Božanski dodir,
uprisutnjenje “Svjetlosti svijeta“.
 |
| Spasonosna svjetlost, 1997. |
 |
| Navještenje, 1998. |
 |
| Poniranje prema beskraju, 1998. |
„Gomilasti oblaci, koji svojom „vunastom“, „paperjastom“ masom
zaklanjaju nebo od pogleda sa Zemlje, gomilanjem na jednu ili drugu stranu
slike prijete strovaljivanjem na promatrača. No od njihova sunovrata spašava
dio slike – procjep kojim se nebo otvara nedostižnom beskraju i iz kojeg
prosijava svjetlo. Ono omekšava ponajprije rubove procijepa i postupno ulazi u
tamnu masu koju „gura“ prema rubovima slike.
Ponekad iz nakupine oblaka proviruje kružna crta svjetla, ponekad
se vidi i jasni krug svjetlosnoga izvora, a ponekad zraka poput strijele
probada oblake. Sva ta nebeska drama, koja se zahvaljujući slikaru događa pred
našim očima, iznimno je estetizirana ugoda oku. Slike su, rekli bismo, lijepe,
stvaraju ugođaj ljepote, pa i na taj način dočaravaju bit „Pjesme stvorova“.
Sveti Franjo je bio ushićen ljepotom od Boga stvorenoga svijeta!.
 |
| Nadahnuće u praskozorje, 1996. |
Ovaj je ciklus zapravo nastavak dugoga stvaralačkog rada na
traženju biti otajstava. Bez obzira na nazive, najčešće ulančane u cikluse,
Jakubinove su slike potpuno uvjetovane njegovim iskrenim bićem, psihološkim,
vjerskim i kulturološkim.“ (Cvetkova, E. 1998.)
 |
| Otvorenost k svjetlosti, 2001. |
 |
| Uskrsno jutro, 2000. |
„Zaustavljene geste“ i „Trag
geste“ nastavljaju pak svoj likovni put prema novom ciklusu „Mistici življenja“, 1999. do 2016. Na
samom početku ovog ciklusa ritmički gradim formu na bjelini platna kretanjem
širokog kista, prigušenih zelenkastih, ljubičastih i crnih tokova: „Autoportret
A. D. 1999. 2004.“, „Mistik li sam…“, „Svjesnošću tajanstvena značenja…“, „Prvo
mistično iskustvo“…, dok u kasnijoj fazi ciklusa sliku gradim isključivo monokromatskim
plavim tonalitetima koji se ritmički kreću prema snažnoj jezgri svjetla.
 |
| Prvo mistično iskustvo, 2003. |
 |
| Autoportret A.D. 1999-2004. |
 |
| Svjesnošću tajanstvena dara poklonjenog mi prisutnošću tvojom dodirnuh milost i spoznah patnje smisao., 2004. |
 |
| Mistik li sam il´ lud što uspeh se do vrha krošanja, 2004. |
„Marijan Jakubin predstavlja nam se kao slikar vrlo bogatog i raznovrsnog opusa. Prolazio je razne faze u svome slikarskom putovanju, radio u različitim tehnikama od ulja na platnu preko freski i vitraja sve do instalacija. Ipak, u središtu njegova umjetničkog putovanja je traganje i mirenje sa svetim, propitivanje ljudskog i osluškivanje mističnog. …U njegovu traganju nemoguće je ne doživjeti povratak unutrašnjem izvoru – onome izvoru u kojemu je sam Bog čvrsti, ali i nemirni temelj egzistencije. Nemirni zato jer umjetnik na samo sebi svojstven način osjeća kako ga on uvijek vodi dalje i dublje, kako ga trga i razobličuje, tješi ga i usamljuje, ispunja ga i ispražnjuje – u jednu riječ: proteže ga do granica vlastitoga bića i dalje… . Stanko Špoljarić na jednome mjestu kaže o Jakubinovu slikarskome svijetu kako „sigurnost uvjerenja ometaju nemiri i strah od pustoši“, pa umjetniku ostaje „pozicija samotnika“. Što drugo i jest umjetnik nego samotnik koji probija putove za sebe i za nas koji u njegovu proboju otkrivamo svjetlo i putokaz… . Jakubin svojim vlastitim putanjama, likovnim govorom i nadasve iskrenim uvjerenjem svjedoči kako se sakralnost životu nameće kao nužnost, kao smisao i kao poticaj. U njoj, da parafraziramo sv. Pavla, i umjetnik stoji, miče se i jest.“
 |
| Naslovnica monografije, 2010. |
 |
S predstavljanja monografije Marijan Jakubin u Muzeju Mimara 2011. (Zdravko Mihočinec, Marijan jakubin, Stanko Špoljarić, don Anton Šuljić) |
Izložba je popraćena prigodnim katalogom s
predgovorom Danijela Žabčića pod
naslovom „Likovni bitak plavih prostora“ iz kojeg izdvajam:
„Metafizički i fizički prostor vibrira u unutarnjem pretraživanju
kontemplativnog središta. Autor je svjesno podario plavoj boji izvorni
kapacitet duhovnosti, gradirajući njezinu svjetlosnu visinu do suptilne razine.
U većini slika fotonski bljesak oštre munje, cakli se poput veznog akcenta,
koji na simboličkoj i likovnoj razini povezuje strukturu kompozicije.“ (Žabčić,
D. 2010.)
Pet godina poslije u predgovoru kataloga izložbe „Sveti znakovi i
mistika življenja“ u Rabu 2015. godine Žabčić nastavlja svoje viđenje ovog
ciklusa:
„Bilo je neophodno odustati od strogo morfološkog i simboličkoga puzanja oko slika. Učinilo mi se životno važno motriti plave slike Marijana Jakubina iz središta mitsko-ontološke perspektive. Nametnula se potreba uroniti u sliku, a potom iz nje izroniti, proživjeti empatijski trenutak autorske likovne i duhovne čežnje. Ipak, važno je napomenuti: nekoliko desetljeća Marijan Jakubin svojim likovnim izrazom nadilazi zatočeništvo materijalijama intenzivirajući intimne impulse, koji u ritualnom procesu oblikovanja plohe imaginiraju trag kršćanske objave. Dematerijalizirajući konstrukciju projektiranog horizonta, kao susreta neba i zemlje, autor uvodi jednu posebnu inačicu: susret stvoritelja i čovjeka.
„Bilo je neophodno odustati od strogo morfološkog i simboličkoga puzanja oko slika. Učinilo mi se životno važno motriti plave slike Marijana Jakubina iz središta mitsko-ontološke perspektive. Nametnula se potreba uroniti u sliku, a potom iz nje izroniti, proživjeti empatijski trenutak autorske likovne i duhovne čežnje. Ipak, važno je napomenuti: nekoliko desetljeća Marijan Jakubin svojim likovnim izrazom nadilazi zatočeništvo materijalijama intenzivirajući intimne impulse, koji u ritualnom procesu oblikovanja plohe imaginiraju trag kršćanske objave. Dematerijalizirajući konstrukciju projektiranog horizonta, kao susreta neba i zemlje, autor uvodi jednu posebnu inačicu: susret stvoritelja i čovjeka.
Ako
promotrimo slojevitost građenja slike, od podloge prema finalnoj plošnoj
elaboraciji, uočit ćemo lazure kao ˝predprostor velike tišine˝,
supstancijalnost bitka, pulsiranje tajnovite vječnosti, dok primicanje završnom
sloju slike osigurava sadašnjost guste gestualne prisutnosti.“ (Žabčić, D. 2015.)
 |
Diptih u triptihu, 2009. (postavljen u kut prostora)
|
Reinterpretacija je to ranijih ciklusa, koja, zadržavajući osnovni organski oblik, poprima i nova likovna i tematska obilježja. Široki potezi kistom u svom ritmičkom hodu prema središtu slike ili od središta prema okviru dovode do ispunjenosti plohe, a zaustavljeni kadar na jednoj slici teži da zaživi i u drugoj, trećoj…rađajući tako diptihe ili triptihe s ciljem da ih se po mogućnosti postavi u kut prostora u kojem će živjeti. Na njima se oblici međusobno prožimaju, usijecaju jedan u drugoga, čine simbiozu zajedništva i života koji se odvija oko snažnog akcenta svjetlosti koji je jezgra i ishodište suživota s Bogom i s čovjekom.
„Ciklus se stilski bazira
na apstraktno - lirsko tretiranoj formi koja jasno trasira prostor sugerirajući
beskonačnost materije i imaginacije. Tom imaginacijom duhovnog ustroja kreirao
je svijet pokrenutih oblika koji prožimanjem kreiraju polja osebujne simbolike
pretvarajući se u bogata znakovna polja koja postaju Jakubinovim
prepoznatljivim idiomom. Ona su simboličke projekcije božanskog, svrsishodnosti
ljudskog postojanja, mistike života. Lirski, plavi fluidi apostrofirani snažnim
svjetlosnim bljeskovima utječu se jeziku vlastita autorova likovnog pisma. … Plavom
otkriva konotativna značenja, duhovna i metafizička, udaljena od same
materičnosti slike. Kako nas je podučio V. Kandinsky: „ Plava je udaljavanje od
čovjeka i kretanje usmjereno prema vlastitom središtu“. ( Stanaćev Bajzek, S. 2010.)
 |
| Tragom bijele crte, 2010. |
 |
| Vodena ura, 2010. |
O istom ciklusu S. Špoljarić u monografiji piše: „Ciklus je primjer
pročišćenja na putu, kako i kaže naziv jedne od slika „Od izvora k uviru.“ Jakubin,
životnom mudrošću u diptisima pa i triptisima, ali i zaokruženosti ideje na
jednoj plohi, njeguje plavetnilo, dubinu boje u nijansama na organičkim
formama, oslobađa svjetlo i u neznatnosti traga za tajnovitošću Božje
prisutnosti.“ (
Špoljarić, S. 2010.)
Od modre monokromatske poetike „Mistike življenja“, prelazim 2017.
godine na kolorističko istraživanje u
novom ciklusu „Život izdanka“.
Grafiku „Izdanak“ iz 1974. redefiniram slikarskim varijacijama izravno
slikajući na otisnutom grafičkom listu kontrastiranjem kolorističkih odnosa,
zadržavajući kondenziranu zraku svjetlosti koja probija središnje crno tkivo
organske forme „Izdanka.“ Motiv izdanka preuzet je iz knjige proroka Izaije 11,
1-2 „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova
korijena.“ „Izdanku“, svojim likovnim rukopisom, pridajem životna simbolička
značenja: „Protoka vremena“, „Prihvaćanja života“, „Otvaranja nutrine“,
„Prihvaćanja patnje“, „Čežnje“, „Prijelaza u vječnost“… .
Diptih u tijelu Izdanka Raspeće Čežnja
„Jakubin gibljivim silnicama forme čitavoj površini potenciranoj
nitima razigrava oblikovnu zvučnost glavnice slike, ulazeći „motivom“ u prostor
vertikalnog uzleta, uravnotežujući kromatsku puninu i aktivitet bjeline.
Slikarske gradacije, znakoviti impulsi od izvornog do vremena betlehemskog
svjetla dijalog su Staroga i Novoga zavjeta, produžen do naših dana. Marijan
Jakubin originalnim pristupom daje novu dimenziju prizorima sakralne tematike,
dajući joj ozračje suvremenog izraza, no istovremeno ne rušeći vezu s tradicijom.“
(Špoljarić,
S. 2017.)
Levitacija Prihvaćanje života Rađanje beskraja
Zasebno mjesto u mojem slikarskom
opusu zauzima sakralno slikarstvo namijenjeno sakralnim prostorima – crkvama. Kako je ovo slikarstvo
prvenstveno u funkciji liturgije, komunikaciji s Bogom kroz molitvu i
meditaciju te okupljanju žive zajednice vjernika – žive crkve i njihovom
međusobnom komuniciranju kroz vjerske obrede i sakramentalno življenje, tako
ovi radovi zahtijevaju i posebne likovne i tematske zakonitosti i određenosti.
To je prvenstveno primijenjena umjetnost koja svojim specifičnim simboličko - likovnim
govorom pridonosi duhovnim potrebama čovjeka vjernika i simboličkom
usmjeravanju prema sakralnosti crkvenog prostora i događanju u vjerskim činima.
Od 1971. kada sam naslikao prvu oltarnu fresku „Skrb sv. Josipa“ u Novom Virju
do danas sam naslikao oko tri stotine reprezentativnijih djela, vitraja i oltarnih slika. Kao prilog
izdvajam neke vitraje i oltarne slike, koji su, zahvaljujući datoj slobodi od
strane naručitelja, izrečeni vlastitim slikarskim rukopisom u kojem su tematska
i likovno-jezična rješenja najmanje ograničila slobodu izražavanja, a koji su i
po ocjeni likovne kritike najbolja djela mog sakralnog opusa.
 |
| Skrb sv. Josipa, 1971., Novo Virje |
„Kao vrhunski dometi
zajedničkoga govora figurativne i apstraktne forme vitraji su u crkvi Sv.
Josipa u kapucinskom samostanu u Karlobagu nastali 1997. godine te oni nastali
desetljeće kasnije u crkvi Sv. Leopolda Mandića u Zagrebu. Umjetničkom
uvjerljivošću i karakterom spomenuti Jakubinovi vitraji idu uz bok onima Ive
Dulčića u franjevačkoj crkvi na zagrebačkom Kaptolu, odnosno onima Josipa
Botterija u crkvi Sv. Križa u Novom Zagrebu“ (S. Špoljarić, 2010.)
 |
| Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam vodi, zraku i oblaku, 1997., Karlobag |
 |
| Hvaljen budi, Gospodine moj sa svim stvorenjima svojim, 1997., Karlobag |
 |
| Hvaljen budi, Gospodine moj po bratu našem mjesecu i sestrama zvijezdama, 1997., Karlobag |
 |
| Stvaranje, 2003., Novo Virje |
 |
| Pjesma stvorova, 2006., Dubrovnik |
Tematske sadržaje kao i snažnu motivaciju za ova sakralna djela
pronalazim u „Pjesmi stvorenja“ Sv. Franje Asiškog, u Karlobagu doslovnije
motivima pjesme dok u Zagrebu i najnovije u Belišću iz 2018. s proširenjem
ikonografije na sakramentalne simbole. Tu je uprisutnjen likovno-simbolički
životni hod u kojem se susreću prirodne datosti Boga Stvoritelja s njegovim
spasiteljskim djelom. Šest prozora u crkvi sv. Leopolda Mandića u župi Ljubljanica
– Voltino na zagrebačkoj Trešnjevci, osmišljeno je kao ritmička izmjena boja sunčevog spektra:
ljubičaste, žute, zelene, narančaste, plave i crvene koje dominiraju na
pojedinom prozoru i ujedno simboliziraju životne i vjerske istine. Pojedini prozor ilustrira određenu strofu „Pjesme stvorenja“, ali se
tematski proširuju i na ikonografska značenja kršćanskih i sakramentalnih
simbola. Prozori iznad pjevališta vizualizacija su glazbenih doživljaja
uprisutnjenih kao harmonija, kontrast i ritam oblika i boja, tonske i
kolorističke skale i rekomponiranja glazbenih instrumenata koji svojom
asocijativnošću upotpunjuju likovne vibracije linija, boja i oblika, a sve to
kao slavljenje Boga Stvoritelja kroz korelativan odnos likovno - glazbenog
izričaja. Vitraji u Karlobagu, iako polaze od istog motivacijskog počela
„Pjesme stvorenja“, više su usmjereni prema kozmosu, njegovim počecima,
počecima života i primarnih zemaljskih elemenata: vode, vatre, vjetra, kiše,
svjetla…koje sv. Franjo slavi kao svoju braću, a koji svoje mjesto nalaze
unutar sakralnosti crkvenog prostora.
 |
| Pjesma stvorova, 2007- 2008., Zagreb |
„U tišini sakralna prostora, pronalazeći svoj put samoće i gotovo
bogobojazne kontemplativne koncentracije, Jakubin stvara, uživljen u taktilne
čari zanata i duboka strastvena uronuća, stakleni svijet bajkovite lirske
bezvremenosti. U njegovim obojenim staklima, u biblijskim prikazima, vlada
pietet velike povijesne i metaforičke snage. U prikazima „Stvaranja“ u crkvi Sv.
Josipa u Karlobagu i crkvi Sv. Josipa radnika u Novom Virju, Jakubin pred nas
iznosi najuzvišeniju univerzalnost egzistencije, simbolički utopljene u prikaze
postanka svijeta, u istinu teozofskog smisla. U ovim vitrajima, u njihovom
koloritu i ljepoti crteža, pohranjena je upravo sva virtuoznost i svijest o našoj kozmogonijskoj određenosti,
prezentiranoj u spiralama i krugovima - oblicima božje emanacije.“ (S. Stanaćev Bajzek, 2006.)
Likovna zamisao na
vitrajima u Belišću isprepliće simbole sakramenata i motive „Pjesme stvorova“ s
njezinim „stvorenjima“, kako ih naziva sv. Franjo, veličajući tako Boga
stvoritelja. Oni su podudarni sa simbolima pojedinih sakramenata kao i njihovim
simboličkim značenjima tako da se mogu lako prepoznati i isčitati u likovnom
govoru. Likovno je to govor apstraktno-simboličkog izričaja s povezivanjem
prepoznatljivih motiva realnog svijeta koje nalazimo u pjesmi i sakramentima. Motivi
su stilizirani kako bi se uskladili s apstraktnim elementima čineći tako
jedinstvenu likovnu cjelinu. Akcenti se uvijek postavljaju na osnovne
sakramentalne simbole oko kojih se ritmički izmjenjuju organske forme i boje nadopunjujući temeljne
simbole. Boje također imaju simbolička značenja, najčešće vezana uz liturgiju i
simboliku pojedinih sakramenata.
 |
| Sakrametni, 2018., Belišće |
Tematski sadržaj i stvaralačka sloboda urodili su drugačijom
likovnom i tematskom interpretacijom na vitrajima samostanske kapelice sestara
Karmeličanki Božanskog srca Isusova na Vrhovcu u Zagrebu. Tako su u mističnost
atmosfere utkani nadrealističkom interpretacijom, simboli mističnih viđenja Sv.
Terezije Avilske i Bl. Marije Terezije Tauscher.
„Jakubin na njima, slikarstvom
metafizičkog prizvuka, poslanje umjetnika prihvaća poput znatiželje
ministranta prema mističnom, ali na neki
način i nježnom. … . Ili, pak, u lirskoj prigušenosti odnosa motiva i obasjanih
presjeka nebeskog parka, milina dojma ulazi u sve zakutke slike, svijetle i
radosne.“ (S. Špoljarić, 2010.)
 |
| Mistična viđenja bl. Marije Terezije Tauscher, 2008., Zagreb |
 |
| Mistična viđenja sv. Terezije Avilske, 2008., Zagreb |
Na nekim oltarnim slikama, freskama i uljima velikog formata,
objedinio sam nebeske krajolike iz ciklusa „Pjesma stvorova“ s motivima iz „Nagovještaj uskrsnuća“ dodajući figurativne
prikaze likova kršćanske ikonografije i već prepoznatljivu kondenziranu ili
raspršenu zraku svjetlosti, koja može graditi svjetlosni križ, oblikovati krug
ili usmjeravati oko prema simboličkom izričaju naglašavanja bitnosti ili
božanske prisutnosti u prizoru.
 |
| Sv. Ana poučava Mariju, 1995., Bjelovar |
 |
| Navještenje Gospodinovo, 2000., Zagreb |
 |
| Zov dobrog pastira, 2002., Sesvetsko Brestje |
„Prizori kršćanske ikonografije interpretirani su prepoznatljivim
rukopisom, vidljivim i u složenim figurativnim scenama, odmjerenog rasporeda,
čitkog sadržaja, s upućenošću na bit teme. Kanonska zadatost nije prepreka
mjeri umjetničke slobode, uz koju postoji i vodilja teološke istine, kao traga
kontinuiteta s tradicijom dugom više stoljeća, u kojoj su umjetnici bili
zaokupljeni temama upućenosti transcedentalnom. Baštinjeno je preobraženo u
vlastitost načina, tako da primjerice bliskosti s oblikovanjem likova kod
slikara nazarenaca, ili sklad klasičnog reda, urastaju u Jakubinovu izgrađenu
poetiku.“ (Špoljarić,
S. 2003.)
 |
| Kerestinečko uskrsnuće, 2003, Kerestinec |
 |
| Isusovo uskrsnuće, 2013., Šenkovec |
„Jakubina nije omela ni zadana tematika niti obveza prema
određenim kanonima u oslikavanju crkava. Uspio se autorski iskazati i dokazati
tamo gdje je pronašao prihvatljive varijante kompozicija, poglavito s osjećajem
za prostor ambijenta i za beskraj Neba. Dubine prostora su u njegovim freskama
izrazite, bilo da je riječ o pejzažu u koji ugrađuje svoje sakralne prizore ili
pak o kozmičkom prostoru.“ (Cvetkova, E. 1998.)
 |
| Sv. Ivan Pavao II., 2014., Zagreb |
 |
| Oltar Uznesenja bl. Djevice Marije u nebo, 2013., Pušćine |
 |
| Put u Emaus, 1994., Hrvatski Leskovac |
Posebnu pozornost usmjeravam
na najnoviju oltarnu sliku „Poliptih milosrđa,“ u crkvi Sv. Leopolda Mandića u
Zagrebu (Ljubljanica- Voltino,
Trešnjevka). U središte zida, iza oltara, postavljen
je križ sastavljen od pravokutnih ploha, odvojenih od plohe zida s time da je
središnja ploha na sjecištu vertikale i horizontale križa, istaknuta višim
istakom, kako bi se na taj dio postavila slika naslovnika crkve sv. Leopolda
Mandića. Iza križa kao i iza istaknutijeg središnjeg dijela ugrađena je
rasvjeta koja difuzno osvjetljava plohu zida oko križa i okolne motive koji su
dio poliptihalne kompozicije. Središnji istaknutiji dio dodatno osvjetljava
plohe križa na koje su postavljene slike diptiha. U središte križa postavljena je već
spomenuta slika sv. Leopolda Mandića kao naslovnika crkve, sveca oprosta i Božjeg
milosrđa. Akcent je bačen na lice sv. Leopolda, njegovu prepoznatljivost i
izražajnost, proslavljenog u nebeskoj preobraženosti čemu dodatno pridonosi
atribut svetosti, svjetla kružna aureola. Oko Leopoldova lika postavljeno je
nekoliko motiva iz njegova života i evanđeoskih prizora povezanih s milosrđem i
praštanjem. Na horizontalu križa, postavljene su dvije slike s motivima iz
Leopoldova života. Lijevo od Leopoldovog lika, postavljena je slika sv.
Leopolda u molitvi ispred gospe Lurdske kojoj se neprestano molio i po kojoj je
dobio silne milosti na svom hodočašću u Lourdes, dok se na desnoj strani nalazi
prizor sv. Leopolda nad bolesnikom kojem je došao dati sakrament ispovijedi.
Jednu ruku položio je na glavu bolesnika dok s drugom drži bijeli rubac s kojim
mu želi, simbolički i stvarno, obrisati bolesnički znoj s čela. Na vertikalu
križa u donjem dijelu, ispod glavne slike sv. Leopolda, smještena je slika iz
prispodobe o dva dužnika (Lk 7, 36-50) s motivom o javnoj grešnici koja u
skrušenosti Isusu suzama pere noge i otire ih svojom kosom. Na vrhu križa iznad
glave sv. Leopolda nalazi se motiv iz
prispodobe o pronađenoj ovci (Lk 15, 1-7) u kojoj Isus nosi na svojim ramenima
izgubljenu i pronađenu ovcu, što je čest prikaz Isusovog milosrđa i praštanja.
Dva motiva milosrđa smješteni su izvan križa na zidu ispod horizontale križa,
uz vertikalu donjeg dijela križa, odnosno s lijeve i desne strane prizora Isusa
s grešnicom. Lijevo od slike Isusa s grešnicom nalazi se motiv o milosrdnom ocu
(Lk 15, 11-32), a desno o milosrdnom Samarijancu (Lk 10, 25-37). Ikonografski
se sadržaj može isčitavati kao poliptihalna cjelina u kojoj svaki motiv na
pojedinoj slici ima svoje značenje unutar cjeline, ili pak možemo pojedine
motive promatrati samostalno isčitavajući njihovo evanđeosko značenje. Svi oni,
bilo kao cjelina ili pojedinačno, govore o Božjem milosrđu i praštanju.
Svi prizori ostvareni su tehnikom plitkog reljefa na platnu s naknadno oslikanim blagim tonalitetima i koloritnim naglascima na pojedinim dijelovima likova koji ističu lica i ruke, kako bi se pogled usmjerio na bitne sadržaje pojedine scene. Reljefi su pretežno oslikani svjetlim tonalitetima s vrlo blagim nijansama sivkasto-ljubičastih i svjetlo-okerasto-smeđih tonova dok su akcentirane dionice oslikane snažnim svjetlo-tamnim kontrastima pretežito smeđih i ljubičastih tonova. Veličina kompozicije usklađena je s veličinom oltarnog prostora, a središnja os križa podudara se sa središnjom osi oltara i sedesa. Osvjetljenje pojačava reljefnost, a pojedini dijelovi slika obogaćeni su slikarskim i plastičkim teksturama. Likovi su na nekim motivima uklopljeni u ambijentalni prostor ili samo njegove naznake, što daje privid trodimenzionalnosti prostora.
 |
| Poliptih milosrđa, 2018., Zagreb |
DJELOVI POLIPTIHA
 |
| Dobri pastir |
 |
| Sv. Leopold mandić u molitvi |
 |
| Sv. Leopold Mandić |
 |
| Sv. leopold Mandić s bolesnikom |
 |
| Milosrdni otac |
 |
| Isus i grješnica |
 |
| Milosrdni Samarijanac |
KORIŠTENI IZVORI
1973. - I. L. G. (Ivan Ladislav Galeta), predgovor katalogu II. Samostalne izložbe u Galeriji Lotrščak, Zagreb, 15. – 25.I.;
1975. - Schneider, D. predgovor katalogu V. Samostalne izložbe GEN... u Galeriji Lotrščak,
1975. - Schneider, D. predgovor katalogu V. Samostalne izložbe GEN... u Galeriji Lotrščak,
Zagreb, 12. –21. XII.;
1977. -
Srhoj, V. Starogradske likovne i opće kulturne teme, Hvarski zbornik, br. 5,
Hvar;
1980. -
Špoljarić, S. predgovor katalogu VIII. Samostalne izložbe slika, Salon Galerija
Karas,
Zagreb,
29. V. – 11. VI.;
- Špoljar, M. predgovor katalogu IX. Samostalne
izložbe slika u Galeriji Koprivnica,
Koprivnica, 17. X. – 3. XI.;
1983. -
Kralj, A. predogovor katalogu X. samostalne izložbe »Meditacije«,
Galerija Ulrich,
Zagreb,
13. X. –28. X.
1986. - Šimat-Banov,
I. predgovor kataloga XI. samostalne izložbe skulptura, »Strukture« u
Galeriji
DD Trešnjevka, Zagreb, 13. XI. – 4. XII.;
-
Mihalj, M. Meditacije otvorenih oblika, Glas Koncila, Zagreb, 23. XI.;
1989. -
Špoljarić, S.Trenuci oslobađanja, tekst kataloga XII. samostalne izložbe slika
u
Razstavnom
salonu Radin, Radenci, 30. VI. – 21. VII.;
1994. -
Baričević, M. Marijan Jakubin (1969. – 1994.) monografija o umjetničkom radu,
Centar
za kulturu Đurđevac – Galerija »Stari Grad«
- Špoljarić, S. recenzija monografije,
objavljena u monografiji;
- Kralj, A. recenzija monografije, objavljena
u monografiji;
- Vujović,
O. Marijan Jakubin, Putevi slutnje, Art Magazin, »Kontura«, Zagreb, rujan –
listopad;
1997. - Veža, M. predgovor katalogu 22. samostalne
izložbe slika, crteža, grafika i skulptura
od
1967. – 1997. Đakovo;
1998. - Cvetkova, E. Ciklus »Pjesma Stvorova«,
predgovor kataloga izložbe »Pjesma
stvorova« u Galeriji »Ulrich« Zagreb;
-
Špoljarić, S. Marijan Jakubin, Kontura, br. 58/59, 1998/99.;
1999. - Cvetkova, E. »Pjesma Stvorova«, predgovor
kataloga izložbe u Galeriji sv. Antuna,
Čakovec;
2001. - Špoljarić, S. Marijan Jakubin, predgovor
kataloga samostalne izložbe, Galerija
»Zilik«,
Karlovac;
2003. - Špoljarić, S. Marijan Jakubin –
Kerestinečko uskrsnuće, RKT Župa Uzvišenja sv.
Križa;
2006.- Žabčić, D. Vitraj kao mjera svjetlosti,
predgovor katalogu izložbe Vitraji – Ususret
Uskrsu,
9. ožujka
- Stanaćev
Bajzek, S. Zarobljena svjetlost, Kontura (br. 89), srpanj;
2007. - Stanko Špoljarić »Vitraji u crkvi sv.
Leopolda Mandića« u knjizi »Župna crkva Sv.
Leopold Mandića, Ljubljanica,
Voltino, Zagreb;
2010. - Žabčić, D. Likovni bitak plavih prostora,
predgovor katalogu izložbe slika iz ciklusa
»Mistika
življenja« povodom 40. obljetnice umjetničkog rada, Galerija Ulrich, Zagreb
